Home

Web info: SEPTEMBAR 2021.

SADRŽAJ:

  1. Priča: Kulturno naslijeđe nije dosadno

Kulturno naslijeđe nije dosadno

 

„Nadam se da ćemo brzo završiti ovaj obilazak Starog  mosta i da će mi ostati dovoljno vremena za kupovinu novih cipela koje su mi obećali ako budem strpljiva u obilasku Mostara. Srećom, ovo je posljednji spomenik koji obilazimo na porodičnom izletu. Moji su roditelji baš čudni. Stalno mi govore da trebamo upoznati domovinu da bismo je više voljeli, a uporno kukaju kako ovdje nema budućnosti. Nije mi jasno kako da volim nešto u čemu ne mogu krojiti svoju budućnost. Uostalom šta me briga?… Sad ću se fotografisati za Instagram i ono kao ja ponosna na svoju domovinu i ostali jednorozi…“ Ovako je mislila Ela dok je išla iza svojih roditelja vukući noge jedva jer joj je cijeli dan propao u besmislenom lutanju po Mostaru. Tata je bio iz Sarajeva, a mama iz Tuzle i uopšte nije razumjela zašto baš treba upoznati i spomenike kulture koji se nalaze u Mostaru. Uostalom, nije joj bilo drago ni kada su ovo isto radili u Tuzli i u Sarajevu. U Sarajevu je i živjela, tamo se i rodila i bilo joj je čudno da ide po Baščaršiji slušajući oca kako objašnjava tajne Sahat-kule i kako se računa vrijeme po mjesečevom kalendaru. D-o-s-a-d-n-o! Htjela je izbjeći put u Mostar, ali joj je mama rekla da posjetu Mostaru mogu iskoristiti i za kupovinu novih cipela za školu. A cipele je baš voljela!

 

„Ela, čini mi se da si odsutna!“ – reče joj otac

 

„Mmmolim?“ – odsutno je odgovorila

 

„Ela, ja sve ovo već znam. Ali bi dobro bilo da i ti naučiš nešto više o ovom divnom gradu!“

 

„Da, tata. Naravno da bi bilo dobro, ali ne mislim da je i neophodno… Kada će mi zatrebati te informacije? Osim toga, zar i ti sam ponekad ne kažeš da treba bježati iz ove države?“

 

„Ponekad to kažem. Onda kada mi se učini da se neka nepravda pokušava predstaviti pravdom. Ili kada kasni plata. Ali odlazak iz domovine da bi preživio ne znači da trebamo zaboraviti sve o njenoj historiji i kulturi.“

 

„Tata, sve je to isto. Stara građevina, herojska prošlost, moral, etika, estetika, bla, bla, bla…Shvatam. Stari most je važan. Sve je važno. Ali, ja nemam nikakvu korist od toga. Građevina kao i svaka druga.“

 

„Nije baš tako, Ela. No, hajdemo sada nešto jesti i onda idemo u kupovinu kako sam ti i rekla.“ – dodade mama i skupa krenuše preko Starog mosta.

 

U tom trenutku jedan je mladić prilazio ogradi Mosta. Spreman da skoči u Neretvu, na sveopšte oduševljenje prisutnih. Ela ga je posmatrala znatiželjno. Mladić se popeo na mali ispust za skok i rekao: „Ako mi neko kaže koja je visina ovog mosta, posvetit ću mu svoj skok.“ 

 

Ela je samo rekla: „Oko 21 metar.“ 

„Bravo!“ – odgovori mladić „Vidite kako je dobro poznavati spomenike kulture. Kako se zoveš?“

 

„Ela!“ – odgovori ponosno ona djevojka koja je do prije dvije minute mislila da je poznavanje kulturnog naslijeđa dosadno i glupo. „Hm, kako li sam ovo zapamtila?“ – upita se Ela

 

„Eh, pa Ela, ovaj je skok za tebe.“ – reče mladić i skoči

 

Svi koji su gledali su ga nagradili aplauzom, a Ela je bila ponosna na sebe.

 

„Bravo Ela! A ja sam mislio da me ne slušaš dok govorim o Starom mostu.“ – reče joj otac

 

„Tata, i ja sam mislila da te ne slušam. Shvatila sam da je ustvari prelijepo imati korisno znanje. A zaista jeste korisno znati o svojoj domovini. Tako mi je drago da smo danas došli u Mostar. Nijedne cipele se ne mogu uporediti sa poklonom koji sam upravo dobila. Čitav jedan skok, tata. To je neprocjenjivo. I to sa tako važnog mosta koji vijekovima spaja obale ovog predivnog grada Mostara.“

 

„Znači li to da ne moramo kupovati cipele?“ – upita je otac šaljivo, a mama joj namignu.

 

„Naravno da ne znači. Dobro je biti obrazovan i imati lijepe cipele!“ – odgovori Ela i zajedno krenuše na ručak i u kupovinu. „Na kraju krajeva, i oni koji su napravili most su nekada morali jesti i imati neku obuću, zar ne?“